Beograđanka Liljana Vukosavljević, nakon svog poroda, dobila je veoma tužnu vijest. Ljekari su joj rekli kako je njena beba nažalost preminula.
Cijeli svoj život je bila ubijeđena da se to stvarno desilo, ali ove godine, tačnije u februaru, javila joj se žena koja je na istom odjelu s njom ležala prilikom poroda i rekla joj da postoji velika vjerovatnoća da je njen sin zapravo zdrav i ziv.
Imala je sudbinu poput mnogih žena sedamdesetih godina. Imala je 21 godinu i jedno dete od godinu i po dana. Iz provincije su je poslali za Beograd gde su je uspavali, a kada se probudila iz anestezije, rečeno joj je da se porodila i da je rodila ćerku.
Naime, ona se 1971. godine porodila u jednom beogradskom porodilištu, ali svoje dijete nikada nije vidjela.
Svog porođaja se uopšte ništa ne sjećam, jer su me uspavali, i nakon poroda sam se jedva nekako probudila, priča sa suzama u očima Ljiljana.
Kako kaže, u dokumentima koje je ona dobila o svom djetetu, postoji mnogo nelogičnosti, jer je djete zavedeno pod dva broja, što uopšte nema nikakvog smisla.
Počela sam da tražim informacije o svom djetetu u februaru ove godine. Tada mi se javila jedna žena iz Minhena, koja se porodila u isto vrijeme i na istom mestu kao i ja. Dijeli nas ista sudbina, jer je i njeno dijete navodno mrtvo rođeno, i nikada nije imala proliku da ga vidi. Dodala je također, kako nije rodila kćerku već zapravo sina, tako da su joj ljekari i to slagali i prešutili.
Tada sam počela da tražim sve papire, kako bi došla do barem nekog traga, koji bi mi pomogao da pronađem svoga sina..
Nigdje nisam uspjela pronaći nikakav trag da je moje dijete umrlo, apsolutno ništa.
Ipak, uspela je da, kako kaže “na svoju ruku” dođe do nekih podataka, i otkrila je ubrzo da je jedan muškarac, po imenu Vujan, zaveden pod istim brojem, kao i njegovo dijete, i da baš kao i ona ima nultu krvnu grupu.
Uspjela sam da dođem do njegovog broja i pozvala ga. Bio je otresit prema meni kada sam mu objasnila zbog čega sam ga pozvala, a ubrzo sam shvatila da je i po karakteru sličan mom starijem sinu – ispričala je Ljiljana.
Shvatam da mu nije lako da priča sa mnom na tu temu. I jeste mi preko telefona svašta rekao, ali ne krivim ga. Ta žena, koja ga je kupila od ljekara sedamdesetih godina, ga je odbacila. Nije mogla da izađe na kraj sa njegovim ponašanjem.
Ljiiljana je istakla da želi da stupi u kontakt sa svojim sinom na bilo koji način, da će se truditi preko svih državnih ustanova, pa čak i preko sudova, da se izbori za naklonost svog deteta.
Ja samo želim da moje dijete zna da ga ja nisam ostavila, odbacila, prodala niti poklonila. Da i dalje patim zbog njega i da ga volim svom dušom i srcem.
Molim ga da mi oprosti, i ne krivi me, jer mene su prevarili, a njega dali nekome drugom. Cijeli život sam se suočavala sa njegovim gubitkom. Sada ga ne želim izgubiti kada znam da je hvala Bogu, živ i zdrav. Sve ć dati samo da ponovo budem sa svojim voljnim i davno izgubljenim sinom.
Izvor: telegraf.rs
Nema komentara:
Objavi komentar