Baba, tatina majka, je umrla na dan kada sam se rodio, tačno 2 sata prije. Tatin mlađi brat je imao 17 godina, otac nije nešto previše brinuo o njima. Kada sam se tek rodio, imali smo jako malo. Živjeli smo u 30 kvadrata, nismo imali ni pristojan toalet.
Mama i tata su posvetili cijeli svoj život boreći se da meni i bratu bude bolje. Nikada se nije smijao previše, imao je neki zamišljen pogled. Kada mu je otac umro, izgledalo je kao da ga nije pogodilo mnogo, a uveče sam ga zatekao u sobi kako plače kao dijete.
Danas imamo i više nego što nam treba. Sjećam se dana kada sam krenuo na fakultet, čuo sam kako govori mami da je on živio za ovaj dan, da mu sin pođe na fakultet, nisu znali da slušam. Sjećam se njegovih priča kako je prodavao stvari na ulici da bi sebi platio fakultet, kako se smrzavao na kiši, ali je morao tako. Sada ja živim za dan kada ću stati ispred njega i reći mu da sam diplomirao. Hvala ti na svemu veliki
čovječe!
Nema komentara:
Objavi komentar